Iz mog sela, iz zavičaja, ljudi su oduvijek odlazili daleko, preko jednog ili drugog oceana, do Amerike ili Australije, oni manje odvažni do Zapadne Europe ili makar do Čapljine i onda nekim vlakom prema moru pa onda obalom ili brodom preko, na otoke. Odrastala sam tako slušajući priče, uspomene i pripovijedanja pa nisam ni pomišljala da može drugačije. Za to čovjek bude spreman jer je to ono što želi. Ima ih koji su se, kao moj otac, vratili.
Povratnici nisu sretni, brzo ostare jer su već potrošeni. Bore se s kajanjem zbog propuštenog, zbog prilika i neprilika, radosti, života uopće. I uvijek je bolje tamo gdje su bili prije mnogo godina.– Ne znam zašto se veselite toj novoj godini? Neće biti bolja, uzalud se nadate – govorio je moj otac.
Majka je, kao sasvim mlada djevojka, pošla s ocem misleći da tako zauvijek odlazi iz ovih naših krajeva. Zato je govorila kad se vratila:
– Kad jednom odeš, nikad se nemoj vratiti! Ni u mislima, ni u mašti. Ne dopusti da te povuče nostalgija, inače ćeš proći kao tvoj otac i ja!
Potrudila sam se poslušati majku.
Kasnije mi nije bilo potrebno puno truda jer se nisam imala kamo vratiti. Svi mostovi za mnom bili su porušeni.
Kad sam završila srednju ugostiteljsku školu, na nastavak školovanja nisam ni pomišljala, a smatrala sam da je za moj poziv ipak najbolje otići na Jadran. Tamo sam se uputila s prijateljicom jer je ona prethodne sezone radila u Zadru i bila je vrlo zadovoljna.
Radno mjesto u Rovinju
Stigle smo u Rovinj, javile se njenim ljudima, pronašle sobu i već idućeg dana započele s radom u jednom vrlo posjećenom restoranu. Mjesec dana kasnije prešla sam u casino, gdje su radni uvjeti bili zahtjevniji, ali je zato zarada znatno bolja.
Govorim njemački kao materinji jer sam često odlazila u posjetu roditeljima u njihovim gastarbajterskim danima, a služim se i engleskim pa se dobro snalazim u kontaktu sa stranim turistima, kojih je u Istri najviše. Svi su bili zadovoljni. Čak i nogometaši, gubitnici, nekako im je bilo lakše kad bi poslije poraza odlazili praćeni osmjehom lijepe djevojke, dvosmislenim porukama koje sam naučila koristiti glumeći ono što žele čuti, vidjeti i osjetiti. Tijekom igre uvijek su od mene dobivali poneku lijepu riječ, malo zavodljivog obraćanja, nagovještaja i slutnje onoga što bi se moglo dogoditi, ali nikad neće. Njima to i nije potrebno, igra je sve što žele, nosi ih nada, a dočekuje najčešće razočaranje. Onda opet, još jednom zavrte krug na ruletu ili čekaju novo dijeljenje karata.Bila sam lijepa i privlačna na svoj način. Građa mi nije baš savršena, ali to sam prikrivala tako što sam tijesnom odjećom od struka naniže naglašavala bokove, a gore sam uvijek nosila nešto komotnije. Tako “zapakirana” izgledala sam, bez lažne skromnosti, toliko dobro da mi muškarci nisu mogli odoljeti, vidjela sam to u njihovim očima, pokretima i komplimentima. Premda, događalo se da iznesu i poneki neprihvatljiv komentar, ali sam se uglavnom pravila da ga nisam čula.
Jednom prilikom netko mi je prišao s leđa, onako kao oni koji žele nešto sakriti ili ukrasti, oslovio me je imenom i upitao kako sam.
– Gospodine, molim vas, poštujte red i pravila ponašanja, ovdje sam na radnom mjestu. To nije dopušteno! – nisam bila gruba i odlučna kao inače, a njega je to, izgleda, ohrabrilo pa je nastavio, ne odmaknuvši se ni pedalj od mene.
– Znam, samo pitam kako ste? Kako je Vama ovdje? – primaknuo mi se još bliže.
Rekoh mu da je sve u redu.
– Možete ići – blago sam dodala.
– Hvala – odgovorio je i spustivši ruku na moj struk, kliznuo je dlanom naniže i pritisnuo me je nepristojno i bezobrazno.
Uzmaknula sam okrenuvši se, sad već spremna na borbu, kao pobješnjela mačka.
– O, pa to ste Vi! – prepoznala sam ga. – Oprostite, zamalo sam izazvala skandal.
Bio je to grof Mario, vlasnik casina, poslovni čovjek i dioničar o kojem kruže mnoge priče, legende i anegdote. Kako se stvorio baš preda mnom? I to ovako…
– Oprostite Vi meni, draga moja, ovo je nesporazum. Ispravit ću grešku. Kad završite smjenu, dođite za moj stol. Smatrajte se pozvanom i dobrodošlom, a ja ću se smatrati počašćenim.
Prihvatila sam bez pogovora, pitajući se je li on nešto provjeravao, možda je iskušavao mladu radnicu ili su mu na pameti ipak skrivene namjere? Gazde to čine i ne bez razloga.
Dobro sam postupila.
Za stolom će biti lakše razgovarati, prošlo mi je kroz glavu.
U baru više nije bilo gostiju, to je najskuplje mjesto gdje dolaze samo odabrani. Kad me je ugledao, ustao je, izrazio mi još jednom dobrodošlicu pa ponudio stolicu i upitao što ću popiti.Izgledao je, usprkos godinama, vrlo otmjeno u dizajnerskoj odjeći, glatko izbrijanog lica kojem kozmetičkim tretmanima održava svježinu. Prosjed, šarmantan i sredovječan muškarac, rekla bih, ali u to nisam bila sasvim sigurna jer mu je na raspolaganju bilo sve potrebno za prikrivanje tragova godina.
Pažljiv, odmjeren i ljubazan, poticao me je da pričam o sebi, o tome kako živim, imam li želja i planova, imam li braću, sestre, najbolju prijateljicu, momka ili simpatiju. Osjetivši da mi ulijeva povjerenje, raspričala sam se. Poslije druge čaše dobrog istarskog vina znao je gotovo sve o meni.
Na kraju me je pozvao na ručak, van grada, prema Vrsaru i Poreču. Napomenuo je da povedem i prijateljicu, onu s kojom sam dijelila sobu i troškove.
– Pa nije to mala stvar! – obradovala se Marina. – Ne zove gazda svakoga na ručak. Prvo će te počastiti specijalitetima, a onda slijedi neko lijepo iznenađenje. Uspjela si, čestitam!
Iako je Marina imala dvije godine radnog iskustva u ovom poslu, nisam povjerovala u njenu priču.
Iluzija svjetlosti u mraku
Poslije tog ručka uslijedila je večera, već sutradan, potom plovidba oko otoka na njegovoj jahti, još nekoliko susreta i, konačno, ponudio mi je novo radno mjesto. Rekao je da sam mu potrebna kao osobna tajnica, pomoćnik i savjetnik za poslovne obaveze, dnevni i tjedni raspored, za praćenje redovitih troškova i razvrstavanje pošte. Prihvatila sam sa zahvalnošću jer mi je ponudio i neobično visoku plaću za to radno mjesto. Po njegovom mišljenju, to je jedva dovoljno, ali je tek za početak.
Idućih dana u mojem životu promijenilo se mnogo toga.
Radeći, redovito sam se viđala s Mariom, mnoge sate provodili smo zajedno, sami ili u manjem, uglavnom poslovnom društvu. Donedavne kolege prema meni su se postavile i ophodile s više suzdržanosti, u kojoj je bilo prikrivenog divljenja i, rekla bih, poštovanja. Nekako sam i sama sebi bila važnija, valjda sam se počela gledati njihovim očima.
Kad je riječ o poslu, bila sam poprilično zauzeta, opterećena novim obavezama mnogo više nego što su one to zapravo zahtijevale. Tako rade svi početnici, tješila sam se.
Marina se prestala šaliti na moj račun onog trenutka kad je naglas izgovorila da sam dobila status prve i najvažnije tajnice i otad je počela paziti što govori preda mnom, kako mi se obraća, što me pita i kako mi odgovara. Nisam to zahtijevala od nje, sama se počela udaljavati.
Godilo mi je društvo gospodina kakav je Mario, znao me je oraspoložiti, nasmijati i opustiti. Nisam obraćala pažnju na druge muškarce, nisam ni pomišljala na njih prolazeći pokraj raskošnih palmi i mirisnih borova. Djelovala sam potpuno nezainteresirano, uz poneki pogled i sliku koja odmah nestaje u brzom i lakom zaboravu svega što me okružuje. Možda sam samo malo obraćala pažnju na vozača Gorana, bivšeg nogometaša koji me je uvijek gledao blistavim očima, u kojima je buktio plamen zaljubljenosti i želje. Ponekad sam mu uzvraćala osmjehom i pogledom u kojem se krila slična poruka.
Mario je strpljivo čekao.
On je bio moje jedino društvo, moj posao, zabava i izlasci.
Zbližili smo se. Naše dvije samoće, moja mladenačka, protkana radoznalošću i željama, njegova zrela, neočekivana ali zaslužena, nastala u godinama kad su se želje naglo povukle u dušu, ne dostigavši cilj pa žive negdje duboko, u tami, u duševnom mraku.Postala sam njegova nada, iluzija svjetlosti u mraku ugašenih želja. Primijetila sam da je sretan sa mnom, potpuno opušten i već pomalo zanesen, kao da je zaljubljen. Zar se to događa u tim godinama? Kojim? Nepristojno je to reći jer je nepristojna razlika u našim godinama. Ne smeta mi to, ne predstavlja mi zapreku. Nekako sam shvatila da on sad u ljubavi nema što za izgubiti, ja imam, ali mogu povratiti izgubljeno jer sam tek ušla u dvadesete. Zato me je, ništa ne riskirajući, zaprosio. Poželio je da mu budem žena, ona prava, jedina, kakvu u burnom životu nikada nije sreo, tako je bar pričao.
Iako sam danima i tjednima slutila da će se to dogoditi, bilo mi je teško dok sam se borila s naglim promjenama raspoloženja: ponekad sam poželjela oduševljeno prihvatiti bračnu ponudu, a ponekad je s indignacijom odbiti, odlučna sve napustiti i otići. Nisam bila spremna pružiti mu odgovor koji je priželjkivao, a Mario je to naslutio.
– Usrećit ću te, postat ćeš grofica! – obećavao je.
– Želim samo dom, obitelj, želim biti žena i majka, sve što je normalno i prirodno – ne znam jesam li se branila ili pravdala.
– To i ja želim – ispružio je ruke i konačno sam ih prihvatila, uzdrhtavši.
Kad me je nježno zagrlio i poljubio, sve se smirilo i povjerovala sam u sreću koju mi je obećao.
Prva bračna noć pomutila je moje nade i vjeru u obećanja.
Nije to bio muškarac koji mi je imponirao, koji me je privlačio. Kakva zabluda s moje i prevara s njegove strane!
Znam, nisam jedina. Tako sviću mnoge zore poslije prve bračne noći.
Moja želja jača od svega
Mario je ispunjavao sve moje skrivene i neskrivene želje, nepogrešivo naslućujući što me privlači, čemu se radujem, što volim. Iskusan, dobrog srca i ugodne naravi, jedno je zaobilazio, ono najvažnije za ženu, prikrivajući svoju nemoć pričama o tome kako više nije u godinama za takve stvari, kako roditeljstvo traži mlade i zdrave, a on se pribojava da je prekasno za to. U šali je rekao da je već oronuo, a to sam i sama vidjela. Da, odbijao je imati djecu, a ja sam to silno željela, više od svakog znaka pažnje, ljubavi, od putovanja, zimovanja i poklona. Ili baš zbog svega toga.
Što će ostati poslije nas? Ništa!
Živjeli smo tako nekoliko godina.
Bila sam kod kuće, dosađivala se i sanjarila.
Ništa ne potiče vrenje životnih sokova i želju, nema recepta ni posebnog napitka koji tako djeluje, prodire i probada, škaklja, kao toplina koja se širi tijelom koje miruje. Tako sam se, ne znajući, uznemirila. Žudnja mi je udarala u glavu, pekla me je posvuda. Tad je Mario, naizgled žalostan zbog toga što me vidi sjetnu, poželio odvratiti mi misli od majčinstva i majčinske ljubavi.
– Zašto si toliko zabrinuta, draga moja? – upitao me je.
– Posramljena sam!
– Otkud to?
– Zato što ti nisam prava žena, nemaš potomke, a želim postati majka tvoje djece. Pogledaj, sve naše susjede, sve radnice, svi koje poznajemo imaju djecu. I udala sam se u želji da steknem svoju obitelj, djecu. Jesi li se i ti zbog toga oženio? – odmahnuo je glavom, iako sam već znala da nije zbog toga u braku sa mnom. Uzbuđena, nastavila sam:
– Što će biti s tvojim imetkom koji si godinama stjecao, što će jednoga dana ostati od tvog imena?
– Uživam u svemu, sretan sam što sam ovo dočekao. Nikad nisam ni radio zbog nekoga tko će se tek roditi. Oduvijek su me vodile želje i snovi, zato te razumijem, imaš i ti svoje i to je u redu pa razumijem koliko želiš biti majka. Dijete je po prirodi tvoja radost, potreba da ga povijaš, kupaš, hraniš i maziš. Moja nije, ako me razumiješ?
– I ne treba biti tvoja, to se prepušta ženi, ali dijete raste pa plijeni i osvaja, pogotovo očeve i sve bližnje.
Već se namrgodio, dosadila sam mu nametanjem te teme, ne godi mu dugi razgovor o tome.
– Znaš što, draga moja, da sam to želio ili planirao, već bih imao unuke. Nisam i ne kajem se zbog toga. Razmisli: nije sve onako kako u snovima vidiš i zamišljaš.
Ali nisam mogla drugačije zamisliti.
Zašutjela sam, a ona toplina obuzela me je još jače.
Prišao je, položio dlan na moj obraz pa me je pomilovao začudivši se koliko sam vrela.
– Lijepo, mila moja, ti si sad grofica, i to zaista bogata grofica – rekao je.
– Nisam – odgovorila sam s mukom, uzdišući.
– Kako nisi?
– Nisam – ne uzmičem – i neću to biti dok ne budem rodila dijete.
Zabrinuo se.
– Hoćeš li me napustiti? – jedva je izgovorio.
– Neću. Možda ti želiš mene ovakvu otjerati od sebe?
Odmahnuo je glavom, snuždio se i bila sam sigurna da to nikad neće učiniti.
– Neću – konačno je izgovorio. – Previše te volim, ti si radost moje duše, cvijet moje starosti. Sve lakše podnosim s tobom. Zato me pokušaj razumjeti, nemoj me osuđivati. Uz mene si postala gospođa, poštovana i bogata. Možda sad nisi sretna, ali sigurno ćeš biti sretna udovica. A mene to čini sretnim.
Oči su mi se zalile suzama.
– Nemoj plakati, neće to biti tako skoro… – toplo me je zagrlio.
Nekako sam se obuzdala i prestala plakati, ali sam i dalje bila očajna. I svjesno sam odlučila počiniti grijeh.
Zamolila sam Gorana da me odveze u Veronu, gdje je trebalo dovršiti neki posao, ispunila sam dokumente za dnevnice i sve ostalo. I učinila sam još nešto, ne krijući osmijeh u oku i nervozu u glasu: rezervirala sam apartman s francuskim ležajem, a onda sam zgriješila, bez stida i kajanja. I ponovo ću, ako zatreba, zaklela sam se samoj sebi.
Uskoro se pronio glas da će grofu Mariju žena roditi dijete.
Njegova čast bila je očuvana, a moje poštenje ostalo je besprijekorno.
Mazila sam ga, osmjehivala mu se, podržavala ga u radosti i ulagivala mu se vješto i ljupko, kao što to čine dobre žene s muževima koje varaju. Njemu je to godilo, smirivao se sve više i stario sve brže. Ipak, imao je dovoljno vremena upoznati… mog sina i iskreno mu se veseliti.
Posao je prepustio direktorima u koje je imao povjerenje, a privikavajući se na obiteljski život, privikavao se i na lagani konačni odlazak.
Preminuo je jednu večer ne stigavši me dozvati, vjerojatno nije znao što mu se događa. Bila je to laka smrt pravednika, kao nagrada za sva dobra djela u životu. Naravno, pala sam u duboku žalost oplakujući muža i nisam htjela čuti došaptavanja o ponovnoj udaji.
Osigurana udovica, tako su o meni pričali. Od čega osigurana?, pitala sam se…
Jednoga dana s ulice je dotrčao moj sin, oznojen, zadihan i rumen u obrazima.
– Mama, vidio sam jednog čovjeka, prišao je i snažno me je zagrlio, a ja se nisam uplašio.
– Rekla sam ti da ne prilaziš nepoznatim ljudima. Koliko ti to puta trebam ponoviti?
– Mama, on je plakao dok me je grlio – tužno je odgovorio moj jedinac dopustivši da suzice skliznu niz njegovo musavo lice.
Tada sam odlučila potražiti Gorana, a onda ću sinu reći tko ga je uplakan grlio.
I Rovinj je, kao ono naše selo na sat hoda od Čapljine, mjesto iz kojeg se oduvijek odlazilo, bez povratka. To ću i ja napraviti.
Istiniteprice.com/
