Od života koji je rođena Bišćanka Sutka el-Baravi (Barawy), sa svojim mužem Samirom i djecom, gradila skoro četiri decenije u Beit Lahiji na sjeveru Gaze ostale su samo uspomene.
Nerijetko misli, kako nam kaže, da samo sanja, pa ujutro kada se probudi, požuri da se spremi na posao u zubnu ordinaciju, gdje je radila kao sestra, a u slobodno vrijeme kao jedna od najboljih fitnes instruktorica, a onda se trgne i postane svjesna da se nalazi u Izbjegličko-prihvatnom centru Salakovac kod Mostara, u kojem se, sa svojim najmilijima, skrasila bježeći iz pakla Gaze.
Zadovoljna i zahvalna Bogu, ali i svima koji su im, kako nam priča, pomogli da budu na sigurnom.
Veliki strah
– Prezadovoljni smo. Toplo nam je, imamo hranu, odjeću, djeca imaju igračke, sve nam je pruženo. Ovdje smo kao u zagrljaju, čak su nas i ova brda koja nas okružuju prihvatila i zagrlila – govori nam Sutka.
Prije nepunih mjesec su stigli u Salakovac, u grupi od 29 bh. državljana i njihovih srodnika. U tom centru, koji djeluje pod okriljem Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, sada ih je 19 i svi su članovi Sutkine porodice. Čekaju i nadaju se da će im se pridružiti najmlađa kćerka i sestra, koja je, sa svojim mužem i dvoje male djece, ostala u Egiptu. Sutki su oči zasuzile dok nam je pričala o njoj, jer, kako nam kaže, ta kćerka je posebno vezana za nju.
– Znam da su živi i zdravi, a nadam se da će ubrzo biti s nama – govori nam ona dok s kćerkom Dalilom, zetom, nevjestom i unučićima na televiziji prati strahote u Gazi.
Nema riječi da opiše ono što su proživjeli niti ono što trenutno gledaju. Najradije bi, kaže, sve isključila, od TV-a do telefona, ali, ipak, trenuci kada uspostave vezu sa svojim bližnjima i kada saznaju da su živi su neprocjenjivi.
– Ovo nije rat, ovo je genocid, ovo je istrebljenje naroda. To se ne može ratom zvati. Moj um to više ne može podnijeti – kazuje nam Dalila, koja je prije 35 godina rođena u Sarajevu.
Kao dijete od dvije godine, s majkom i ocem je, na početku rata u BiH, otišla u Gazu. Sada se zbog rata u njenoj drugoj domovini vratila u BiH. U Gazi je kao profesorica engleskog jezika imala privatnu školu, a muž je bio vozač. Dok Dalila priča, on šuti i nijemo gleda u TV ekran. Dalila nam kaže da se tek neki dan uspio čuti s kćerkom od jedne sestre, a ima ih 12. Proganja ga to što se nije, kako nam kaže, uspio poselamiti s majkom. Dalili i njenom mužu je želja da njihovo četvero djece uzrasta od 10 do 15 godina krene u školu.
Moj brat 12 godina živi u Tuzli i svaki dan nam šalje po 100 riječi bosanskog jezika. Želimo da djeca koliko-toliko nauče bosanski jezik kako bi im lakše bilo u školi. Inače, vrlo smo zadovoljni boravkom ovdje. Strahovali smo od toga šta nas čeka u Bosni, ali već u prvoj sekundi po dolasku ovdje shvatila sam da će sve biti uredu. Dječaci idu na trening fudbala ovdje, skupa smo i najvažnije je da smo na sigurnom – govori nam Dalila.
Sve osigurano
Ahmet Sijamhodžić, upravnik Centra za kojeg porodica El-Baravi ima samo riječi hvale, kaže nam da su za 19 korisnika, među kojima je devetero maloljetnih, zaokružene potrebe – od hrane do lične higijene. Crveni križ Grada Mostara od starta vodi brigu o njihovim obrocima.- Sami su izrazili želju da pripremaju doručak i večeru, za što su im osigurane namirnice, dok za ručak dobiju kuhano jelo. Pružena im je zdravstvena zaštita, nabavljeni terapijski lijekovi i preostaje nam da za naredni period riješimo njihova statusna pitanja, a u vezi s tim smo u kontaktu s nadležnim institucijama i na tome se radi – objašnjava nam Sijamhodžić i dodaje da su im brojne organizacije pružile pomoć, ali i građani.
