Liječnici su rekli mom mužu da nikada neće moći imati djecu. A jučer sam saznala da sam trudna — i bojim se reći mu tu vijest.
Moj muž i ja vjenčali smo se prije šest godina i dugo sanjamo o djetetu. Oboje imamo dobre poslove, imamo veliki dvosoban stan i možemo svojim budućim djetetom osigurati dobar život.
Svaki mjesec sam se nadala da će test na trudnoću napokon pokazati dvije crte, ali to se nije dogodilo. Tada smo moj muž i ja odlučili obratiti se liječnicima. Nakon pregleda i analiza, rekli su mi da sam zdrava i da je sa mnom sve u redu. Moj muž je također prošao pregled, ali liječnik ga je zamolio da napravi dodatne pretrage i nestrpljivo smo čekali rezultate.
Dva dana kasnije stigli su rezultati i liječnik je pozvao mog muža na osobni razgovor. Jako sam se brinula jer su dugo razgovarali u ordinaciji. Kada je Andrij izašao, izgledao je uznemireno i nesretno. Htjela sam razgovarati s njim, ali rekao je da želi biti sam. Nakon razgovora s liječnikom dugo se nije vratio kući, zvala sam ga, ali nije odgovarao na telefon. Vratio se kasno navečer i rekao mi da mu je liječnik rekao da ne može imati djece.
Dugo smo razmišljali i odlučili usvojiti dijete, ali tako da nitko od naših rođaka i prijatelja to ne zna. Devet mjeseci sam nosila široku odjeću i umjetni trbuh, pa su svi naši poznanici i rodbina mislili da sam stvarno trudna. U međuvremenu smo pripremali dokumente za posvajanje — i napokon smo dobili pozitivan odgovor.
Otišli smo po dijete, pokazali su nam nekoliko beba i rekli da možemo birati. Uzeli smo slatku djevojčicu koja je slatko spavala. Odmah mi se svidjela i osjetila sam da to mora biti moja kćer. Nazvali smo je Valentina. Djevojčica se probudila i pogledala me, a ja sam se osjećala kao najsretnija žena na svijetu. Imala je prekrasne plave oči i mali uredan nosić. Činilo mi se da liči na mene. Vratili smo se kući i rekli rodbini da sam rodila. Čestitali su nam i nisu ni slutili da djevojčica nije naša biološka kći.
Prošlo je nekoliko mjeseci i brinula sam se o djetetu, nastojeći biti dobra majka. Jednog dana mi je pozlilo, pa sam odlučila otići liječniku. Nakon pretraga, rekao mi je da sam trudna. Bila sam šokirana jer moj muž ne može imati djece. Jako sam se bojala reći mu da očekujemo dijete. Dugo sam skrivala, ali trbuh je postao sve vidljiviji i bila sam prisiljena reći Andriju.
– Jesi li me prevarila? Ja ne mogu imati djece! – vikao je na mene. Posvađali smo se jer je mislio da sam ga prevarila. Ujutro je otišao u bolnicu, kod istog liječnika koji mu je rekao da je neplodan. Volodimir Oleksandrovič mu je ponovno predložio da napravi analize. A nakon nekoliko dana zamolio je mog muža da opet dođe.
– Ovo je čudo, u svojoj praksi prvi put se susrećem s ovakvim slučajem. Vi ste potpuno zdravi! – rekao je liječnik. Andrij se vratio kući i ispričao mi se, donio mi moje omiljene ljiljane i rekao da više nikada neće sumnjati u mene. Oprostila sam mu, a nakon nekoliko mjeseci rodio nam se sin. Sada imamo dvoje djece: kćerkica ima dvije godine, a sin tri mjeseca. Sretna sam mama i voljena žena.
Jednom mi je moja poznanica, koja radi u domu za djecu, rekla da se ovakvo čudo događa mnogim ljudima koji su posvojili dječaka ili djevojčicu. (restfulyou.com)
